Korijeni postmodernizma protežu se unatrag sve do 1960. godine i pojave pop i antidizajna. Za vrijeme te dekade u kojoj su se postavljala općenita pitanja, moderni dizajn se emancipirao. Stvara se prva bitna kritika modernizma na otvorenju izložbe autorice Jane Jacobs: The Death and Life of Great American Cities (Smrt i život velikih američkih gradova) koja je istaknula raskid socijalne veze između urbanističkog stvaranja i skupine arhitekata inspiriranih modernističkim pokretom. Robert Venturi u knjizi Complexity and Contradiction in Architecture (Složenost i proturječje u arhitekturi, 1966.) na svoj način objašnjava kako je moderan arhitekt olakšao dušu jer mu nedostaje složenosti i ironije koje tvore bogatstvo povijesnih građevina.

1972. godine Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour izdali su knjigu Learning from Las Vegas (Učeči od Las Vegasa), djelo s preporukom, koje brani kulturno poštenje potrošačkog duha utjelovljenog u arhitekturi i značenju tog grada izgrađenog u pustinji. Iste godine prijevod na engleski jezik knjige Mythologies (Mitologije)  Rolanda Barthesa osigurao je veliko širenje njegove teorije na semiotiku – nauku o znakovima i simbolima kao sredstvima kulturne komunikacije. Dizajneri iz toga izvode zaključak: kad su građevine i predmeti natopljeni simbolizmom, gledatelji i korisnici ostvaruju puno skladniju psihološku vezu s njima. Prvi sljedbenici postmodernizma smatrali su da geometrijska apstrakcija, toliko draga modernističkom pokretu, svojim odbijanjem ukrašavanja, a tako i uporabe simbola proizvodi jednu arhitekturu i dizajn koji je dehumaniziran i konačno stran.  Prema sredini sedamdesetih godina prošlog stoljeća američki arhitekti poput Michaela Gravesea predstavili su se svojim ostvarenjima dekorativnih motiva koji se često, ne bez ironije, preporučuju u arhitektonskim stilovima prošlosti.

Zatim je tu Memphis koji preuzima baklju sa svojim neopop obojenim predmetima i spomenicima koji su prema njihovoj prvoj prezentaciji iz 1981. godine stvorili „događaj“ u međunarodnom dizajnu. Svi zajedno, popularizirajući antidizajn,  pridonose internacionalizaciji pokreta postmodernizma osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Postmodernistički predmeti sažimaju kulturalnu različitost suvremenog globalnog društva i upotrebljavaju univerzalan simbolični jezik koji probija granice. Oblici i motivi koji se nalaze na tim „simbolističkim predmetima“ nisu samo iscrpljeni u dekorativnim stilovima prošlosti poput klasicizma, Art Décoa, konstruktivizma i De Stijla, nego se isto tako ponekad odnose i na surrealizam, kič i elektronsku maštu.

Među najpoznatijim postmodernističkim dizajnerima (osim onih već spomenutih) ističu se Mario Botta, Andrea Branzi, Michele de Lucchi, Nathalie du Pasquier, Hans Hollein, Arata Isozaki, Shiro Kuramata, Richard Meier, Aldo Rossi, Peter Shire, George Sowden, Matteo Thun i Masanori Umeda. Njihove hrabre kreacije koje se odnose na keramiku, tekstil, nakit, satove, srebro, namještaj ili rasvjetna tjela, izrađene su u limitiranim serijama za proizvođače poput Alessija, Artemide, Aliasa, Cassina, Fornice, Cleta Munaria, Poltronove, Sunare, Swid Powella i Studia Draenert.

Hans Hollein primjetio je da postmodernističko odbacivanje industrijske proizvodnje znači da su kreacije ovih dizajnera nužno „rezerviran e za elitu“. Dakle, oni predstavljaju trijumf kapitalizma nad socijalnom ideologijom koja podupire modernistički pokret. Eklektički karakter postmodernizma odražava uspinjanje individualizma, ali isto tako i podjelu društva, koja se ubrzala u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ekonomski napredak tog desetljeća kao i doping kreditima, garantirali su uspjeh postmodernističkog stila i krajem osamdesetih godina postmodernizam sjedinjuje nekoliko potpuno različitih stilova uključujući i Noir Mat, dekonstruktivizam i postindustrijalizam. Sveopća recesija početkom devedesetih godina gurnula je dizajnere prema manje izražajnim i racionalnijim kreativnim pothvatima te zavodljivost postmodernizma počinje opadati. Čak i obilje antidizajna osamdesetih godina biva zamijenjeno s umjerenošću minimalizma devedesetih godina kad utjecaj postmodernizma opada: njegovo stavljanje u pitanje modernističkog pokreta dovodi do jedne važne i kontinuirane redefinicije same biti dizajna.