Pogled na antiku
Naši su preci spavali na balama od životinjskih koža i mahovine koje se nisu previše razlikovale od ježeve hrpe lišća, dok se u antici spavalo na bajkovito opremljenim krevetima. Predaja nam kazuje da su kraljevi Starog zavjeta spavali u “krvetima od zlata i srebra na mramornim podovima”, te da su brončani kreveti asirskih potentata bili prekriveni dragim kamenjem. U grobovima faraona nađene su postelje od ebanovine s ukrasnim motivima od zlata i slonovače čije su noge bile izrađene u obliku mačjih šapa ili životinja iz basni. Na tim posteljama nije bilo uzglavlja, jer se pribojavalo da bi ista mogla stijesniti sjedište duše. Stari su Egipćani umjesto mekanog jastuka koristili oslonac za glavu u obliku pulumjeseca, a koji je bio izrađen od metala ili kamena kako je to poznato iz ranijih kultura. U Grka je i Rimljana krevet predstavljao središte društvenoga života. Kod grčke “kline” se radiolo o uskoj, elegantnoj ležaljci s niskim osloncem za glavu koja se koristila pri objedovanju, u razgovorima i za spavanje. Imala je tanki jastuk te je stoga bila nešto mekša od egipatske postelje. Za pokrivanje su se koristile deke, ali se iz raznih izvora može saznati da je u Atiki bio običaj noću se zamotati u komad tkanine koji je po danu služio kao odjeća. Pod glavu i pod noge su se stavljali meki jastuci. Ukus Rimljana bio je nešto luksuzniji, naime, oni su ležali na jastucima ispunjenim perjem a pokrivali su se svilenim pokrivačima. Te nam se stare kulture danas pričinjaju kao davno zaboravljeni snovi. U Europi, njihovi su običaji bili kroz čitava stoljeća zaboravljeni a povijest naše današnje spavaće sobe počinje u srednjem vijeku.

Prvi kreveti
Prvobitno je umjesto spavaće sobe postojala komora za spavanje, a na samom početku neka vrsta kabine za spavanje. Ali najčešće je prostor za spavanje bio toliko loš da je život nalikovao logoru pod šatorima. U srednjem je vijeku anglosaksonski lord sa svojim ratnicima i vazalima po danu živio u tzv. “Great Hall”, velikoj prostoriji poput sjenika s otvorenim krovištem, tako da je dim otvorene vatre koja je gorjela u sredini dvorane mogao odlaziti kroz otvor u krovu. Nakon večernjih pijanki za dugim stolovima koji su počivali na stalcima, ratnici bi ostajali spavati na licu mjesta. Najčešće bi se umotani u svoje ogrtače smjestili oko vatre tako da su im noge bile okrenute prema vatri, ili bi pak svoje slamom ispunjene madrace pobacali po klupama koje su bile postavljene uza zid. Posluga se još stoljećima morala zadovoljavati s najgorim mjestima za spavanje, tako da je spavala u uglovima ili sa životinjama u štali gdje bi se zavlačila duboko u sijeno. Gospodar i gospodarica kuće bi se povlačili u svoju drvenu komoru za spavanje koja je bila odvojena od “Great Hall”. Pokrivači i plahte su najčešće bili grube tkanine od pamuka ili konoplje. Samo su bogataši sebi mogli priuštiti fina platna i vunena tkanja. Razvoj kamina u 14. stoljeću je unio više topline u kuće dobrostojećih te je omogućio grijanje manjih intimnijih prostora. Otada se spavalo u “komorama”. Pojam “komore za spavanje” prvi put se spominje 1265. godine, ali je u 16. st. prešao u opću jezičnu uporabu. Ali u tim komorama ljudi nisu spavali sami. Danas nam se srednjovjekovni običaj, da se u jedan krevet smjesti dvije ili više osoba, čini pomalo kurioznim. Ali taj običaj nije nipošto bio ograničen samo na srednji vijek.

Djeca Tudora su najčešće bila trpana u jedan krevet, čak i ako su bila gotovo odrasla. Kroničar John Aubrey izvještava da su tri kćeri Sir Thomasa Morusa koje je krasila legendarna ljepota još u dobi za udaju spavale u jednom jedinom pokretnom krevetu koji se nalazio u komori za spavanje njihova oca. Kod pokretnog se kreveta radilo o ravnom krevetu s kotačima na kojem je posluga spavala do nogu svojih gospodara. Po danu bi taj krevet nestajao pod krevetom na četiri stupa. Općenito je prihvaćeno da se u srednjem vijeku u postelji nije nosila spavaćica iako postoje slike na kojima su osobe što spavaju prikazane u tankoj spavaćici i s kapom na glavi. Redovnici su naprotiv spavali u svojim odorama. Krevetni propisi biskupa Huga Gratianopolitanusa su propisivali da isti moraju skidati svoje čizme, ali su ostalu odjeću uključujući i čarape morali zadržati na sebi.

U srednjem je vijeku krevet sve više postajao važan komad namještaja koji se opremao ukrasnim elementima. Daske na uzglavlju i podnožju bile su ukrašene rezbarijama, a dnevni su pokrivači bili izvezeni. Prvi srednjovjekovni kreveti bili su pravokutnog oblika i solidne izvedbe, a kod boljih je na uzglavlju bila pričvršćena daska na koju se mogla odložiti svijeća. Karakteristično za srednjovjekovni krevet bio je izuzetno velik broj jastuka za glavu. Stječe se dojam da je čovjek pri spavanju sjedio u uspravnom položaju. Hladni kameni zidovi dvoraca bili su presvučeni drapiranim tapiserijama kako bi spavači bili zaštićeni od velike hladnoće. Pored toga su tapiserije u sitim i svijetlećim bojama ukrašavale prostorije s lovačkim slikama – scene iz sokolovog lova ili biblijski prikazi pred pozadinom od biljnih motiva, cvjetova, ptica i divljih životinja. Time je započelo stambeno uređivanje srednjovjekovne komore za spavanje. Osim kreveta je postojao još i stolac koji je bio sastavljen zupčastim spojevima te jedna ili dvije škrinje za odjeću i posteljinu. Te su škrinje bile izuzetno praktične za plemićku obitelj koja bi se kroz godinu selila s jednog imanja na drugo. Gotovo bi se moglo reći da se u srednjem vijeku živjelo stalno iz kovčega. Ali za sirotinju su se srednjovjekovne životne okolnosti do u 19. stoljeće vrlo malo mijenjale. Većina se kućica sastojala od samo jedne jedine prostorije koja je, slično kao u “Great Hall” imala otvoreno krovište kroz koje je odlazio dim. U boljim je slučajevima na kraju prostorije postojala niša za spavanje koja je od ostatka prostora bila odvojena zastorom u visini glave.
Nakon što je u vrijeme Tudora izumljen kamin više nije bilo potrebe za otvorenim krovom u Great Hall. Uvučeni su stropovi kako bi se toplina zadržala u prostorijama te je na taj način dobiven dodatni kat odmah ispod krova. Na spavanje se odlazilo na tavan preko malih zavojitih stepenica ili ljestvi od konopa.

U 17. stoljeću su tavani bili podijeljeni u komore za spavanje koje su čak u velikim kućama bile nanizane jedna uz drugu bez hodnika. Najsiromašniji nadničari su nadalje spavali u svojim primitivnim prizemnim kućicama s grubim podom od ilovače, a najčešće su zbog topline i svoje životinje noću ostavljali u istoj prostoriji.

Uspon kreveta
U 13. stoljeću, s pojavljivanjem baldahina, krevet je uzdignut do ritualnog objekta. Krevetni su zastori imali praktičnu svrhu, jer su spavača trebali štititi od hladnoće i propuha u slabo grijanim prostorijama. Ali prvobitno je značenje baldahina ili krevetnog neba bilo drugačije. On je u prvom redu trebao simbolizirati rang i moć svoga vlasnika. Na samom je početku baldahin bio namijenjen samo kraljevima i državnicima.
Do u 17. stoljeće, stolci su bili izuzetno rijedak namještaj i predstavljali su nešto slično poput prijestolja, jer su korišteni samo od gospodara kuće ili od vrlo uglednog gosta. U plemićkim je kućama jedan stolac stajao na podnožju kreveta u Great Chamber, gospodarevoj komori za spavanje, koja je obično vodila izravno u prometnu glavnu dvoranu kuće. Ovdje je gospodar primao ugledne goste te je odavde obavljao i svoje poslove. Bio je to normalan razvoj, da je ukrasni baldahin već ubrzo sa stolca prenesen na predmet koji je posjedovao daleko veći značenjski potencijal za odlikovanje i dostojanstvo, naime, na krevet. Tako su se četvrtasti i okrugli baldahini počeli postavljati iznad mjesta za spavanje. Isti nisu, kao kod kasnijeg kreveta na četiri stupa, bili pričvršćeni na okviru konstrukcije već su visjeli sa stropa obješeni o lance ili konope, te su se stoga mogli lakše transportirati. U početku se radilo o jednostavnim, ali i impozantnim kreacijama koje su u potpunosti bile presvučene tkaninom. Grimizna boja je bila omiljena kod krevetnih zastora, a omiljeni je materijal bio tkanina od češljane vune visoke kvalitete koja je najbolje zadržavala toplinu.
Tijekom 14. stoljeća se postepeno razvijao poznati krevet na četiri stupa. Doduše, na početku je izgledao nešto drugačije, jer je imao samo dva stupa na podnožju i visoku dasku na uzglavlju na koju je bio naslonjen baldahin. Povremeno je krevet nošen i na putovanja, jer su u to vrijeme putovanja predstavljala pravu postolovinu. Nije svako svratište imalo krevet za gosta, a ako ga je i imalo, trebalo je računati s time da je pun gamadi. Najčešće se putovalo s tzv. “trussing bed” koji je bio sklopiv. Tako je Rikard III., kako nam govori njegov biograf Roger Twysden, poslao unaprijed svoju svitu da dan uoči bitke kod Boswortha postavi njegov najdraži krevet na četiri stupa u svratištu The Blue Boar u Leicesteru. Tu je noć i spavao u svome krevetu, ali mu je to bila i posljednja, jer je poginuo u boju. I tako je sa Henrikom VII. započela Tudor-epoha. Krevet je stajao stotinu godina u najboljoj sobi svratišta Blue Boar te je privukao mnoštvo posjetitelja. Gosti koji su noćili u toj sobi nisu ni slutili da spavaju na nečemu daleko uzbudljivijem nego što je to krevet Rikarda III. Naime, tajna kreveta je otkrivena tek u vrijeme Elizabete I. od strane gazdarice hotela. Kad je protresala perinu, primijetila je kako se preko poda kotrlja zlatnik. Odmah je shvatila situaciju te je pregledala krevetnu ladicu. Krevet je posjedovao dvostruko dno, a međuprostor je bio u potpunosti ispunjen zlatnicima. Vjerojatno ne postoji sigurnije mjesto za spavanje nego što li je to skrovište zlatnog blaga! Nakon smrti Rikarda III. koji je svoj krevet koristio kao škrinju za blago započelo je zlatno doba krevetne komore koje je potrajalo kroz čitavo 16. i 17. stoljeće. U tom se vremenu sam krevet razvio u svojevrsno blago od posebne raskoši.

Herojsko doba komore za spavanje
Prije nego što pobliže promotrimo raskošne i veličanstvene krevete, trebali bi postati svjesni toga koliko su novaca isti gutali. Prije nego što je Sir Richard Arkwright u 18. stoljeću izumio mehanički tkalački stan, tekstili su spadali u najveći luksuz koji je bilo moguće sebi priuštiti. Danas možda svileni baršun i brokat smatramo skupima, ali tada su ti materijali bili mnogo, mnogo skuplji. Ako izuzmemo elizabetansko vrijeme kad je i krevetno postolje opremano skupocjenim dekorom, onda možemo reći da su isključivo tekstili krevetu davali njegov raskošni izgled, te su ga time činili snažnim simbolom bogatstva i privilegija. U velikoj je kući itekako postojala mogućnost da ‘raskošni krevet’, kako je nazivan u 17. stoljeću, košta koliko i ukupni ostali namještaj. I na nižoj je razini odnos cijena tekstila prema drugim kućanskim predmetima bio sličan. U ostavinskom popisu Andrewa Smythea, zemljovlasnika koji je umro 1557. godine, njegova su 2,83 hektara zemlje obrađena zimskim usjevima procijenjena na dvije funte i 6 šilinga, dok je njegovih “8 garnitura posteljine”, broj koji ga prikazuje imućnim, procijenjeno na 12 šilinga, dakle, na više od četvrtine njegovog ukupnog vlasništva zemlje i žitarica. I to se odnosi samo na posteljinu.
Stotinu godina poslije, dakle, 1651. godine, krevet Karla I. sa “zelenim izvezenim satenom” je procijenjen na 1000 funti, a njegovi Raffael-crteži na 300 funti.
Kako su izgledali ti raskošni kreveti? Djelomično su bili upadljivo veliki. Za svoje vjenčanje s Izabelom od Portugala Filip Dobri je dao urediti komoru za nevjestu u kojoj je bio postavljen krevet dug 5,49 m i širok 3,66m. Sve do sredine 17. stoljeća konstrukcija krevetnog postolja je bila srazmjerno jednostavna, ali je isto često bila bogato ukrašena rezbarijama. Jednostavna je konstrukcija često nadoknađivana zahtjevnom dekoracijom. Krevetne presvlake koje su sezale do poda bile su ukrašene bogatim volanima te sa srebrenim ili zlatnim porubom. Krevetne su zavjese bile od svilenog baršuna ili brokata, od teškog, prešanog ili muštranog baršuna, od tapiserija ili od obojenih platana, od češljane vune koje su bile prekrivene goblenima ili drugim dragocjenim vezovima. Krevet koji je 1490. godine izrađen za Beatrice d’Este povodom rođenja njenog sina predstavljao je smionu kombinaciju grimiznog, murvinih boja i zlatnoga. I ovdje je pompozno djelovanje postignuto prije svega živim bojama i opulentnom dekoracijom.
Prostorije, koje su takvi kreveti krasili, bile su, naročito u 16. stoljeću, izrazito oskudno namještene, ali su zato bile bogato ukrašene tekstilima živih boja. Iz pisanog izvora, iz 1580. godine, doznajemo da je kraljeva spavaća soba u Arundel Castle, koji vjerojatno nije bio baš siromašno opremljen, sadržavala krevet, stol i neizbježni “great chair”. Nakon kreveta je drugi najvažniji element opremanja bio zidni zastor. Ponekad je bio od istog materijala kao i krevetni zastor, ali isto su tako korištene i tapiserije i otisnuta koža sa zlatnim dekorom. Elizabetanske su komore za spavanje naprotiv bile opremljene štukaturnim stropovima i opločenim zidovima s bogatim rezbarijama koji su bili presvučeni slojem sjajnih boja. Kroz mala je prozorska okna s ucrtanim grbom upadalo obojeno svjetlo koje je još više pojačavalo raznolikost boja. Tako je prostorija djelovala poput prekrasnog obojenog mozaika sačinjenog od fantastičnih uzoraka i prikaza koji su se ispreplitali na uskom prostoru.

Jednostavna komora za spavanje
Kako je izgledala jednostavna komora za spavanje u usporedbi sa svom tom raskoši? U jednom inventaru postavljenom 1558. godine u Lambeth Palace “komora za spavanje Richarda, upravitelja kuhinjskim namirnicama” sadrži “jedan sloj slame, jedan madrac, jednu perinu sa smotuljkom za glavu, jednu garnituru posteljine, jedan pokrivač u obliku tapiserije i jednu malu dasku na stalku.” Nije posjedovao zidne zastore, dakle, bio je siromašan. Jer manje imućni su svoje zidove prekrivali s oslikanim tkaninama kad sebi ne bi mogli priuštiti tapiserije. Ipak je Richard posjedovao madrac, ali ne i deku ili namještaj, osim malog stola. Jednostavno je volio udobnost. Male kućice nisu posjedovale prozore ili okna, već su imale običan otvor koji se prekrivao pletivom od vrbinog šiblja. On je propuštao vrlo malo svjetla te je zadržavao samo najgoru hladnoću. Da je Richard bio seljanin na višem položaju, u svojoj bi sobi bio imao prozor od staromodnog poliranog roga, nauljenog papira ili platna kroz koji bi ulazilo prigušeno dnevno svjetlo. Ali životne okolnosti stanovnika malih gradova su se neprestano poboljšavale, tako da je u vrijeme Elizabete I. “najbolji krevet” u kući zemljovlasnika bio udoban i jednostavan krevet na četiri stupa, kakav je William Shakespeare ostavio u nasljedstvo svojoj supruzi Anne Hathaway.

Spavaća soba u 17. stoljeću
Kao što je to već bio običaj u 16. stoljeću, u krevetu se nosila spavaćica. |ene bi noću na sebi zadržale podsuknje ili platnene košulje koje su činile njihovo donjo rublje, dok su muškarci nosili platnene spavaćice. Ponekad bi ti odjevni predmeti bili čak i izvezeni. Ispod toplih pokrivača bi virila samo glava koju je trebalo zaštititi s noćnom kapom od platna i čipke. Toplija je verzija bila postavljena i prošivena. Jutarnji su ogrtači predstavljali luksuzni ovitak od brokata ili baršuna s krznenim umecima.. Grijanje i rasvjeta su se samo neznatno promijenili od 16. do kraja 18. stoljeća. Krajem 17. stoljeća je u mnogim komorama za spavanje postojao kamin. Ako njegova ogrijevna snaga ne bi bila dostatna, kao ispomoć bi poslužila mala posuda s užarenim drvenim ugljenom. U elizabetansko je vrijeme bio običaj spaljivati borove češere kako bi se s njihovim mirisom parfimirao zrak prostorije. Hladne su se noge grijale iznad posude s užarenim ugljenom koja se postavljala ispod stolčića za noge. I škare za uvojke su se zagrijavale iznad malih posuda s užarenim ugljenom koje su stajale na stoliću za friziranje. Plahte bi se brzo ovlažile te ih je stoga trebalo redovito prozračivati. Postelje su grijane bakrenim krevetnim posudama koje su bile ispunjene užarenim ugljenom te bi ponekad spalile posteljinu.
Tijekom 17. stoljeća spavaća se soba postepeno punila namještajem. Uza zid su bili postavljeni stolci dok je krevet bez ustručavanja stršio u prostoriju. Oko 1650. godine se pojavljuju i prvi stolovi za friziranje. Bili su prekriveni stolnim tepihom preko kojeg se postavljao platneni prekrivač. Na stolu za friziranje bi stajalo zrcalo, kutijice, različiti mali predmeti i vrč s vodom pored lavora za umivanje. Na stolcima su ležali jastuci s velikim resama. Nakon bogatih ukrasnih rezbarija na stupovima i daskama na podnožju i uzglavlju, u elizabetanskoj epohi krevet je postepeno dobivao klasičan izgled kutije kakav poznajemo iz 17. stoljeća. Bio je u potpunosti presvučen tkaninama, a svaki je stup bio okrunjen fijalom s koje je ponekad znala stršiti perjanica. Spavač je od propuha bio zaštićen dodatnim uskim zastorima na uglovima, a često su i krevetni zastori bili pomoću traka učvršćeni na stupovima. Spavaća je soba osim za spavanje služila i kao dnevni boravak. U 17. stoljeću funkcije prostorija nisu bile tako striktno podijeljene kao u narednom 18. stoljeću, što je i danas opet moderno. Postojale su spavaće sobe u kojima su primani prijatelji, prije svega na jutarnji “Levée” koji je za dame predstavljao povod za ćaskanje i zajedničko šivanje. Postojale su i prostorije za prijem, naročito na kontinentu, u čijem bi najudaljenijem kutu stajao krevet na kojem su zastori preko dana bili spušteni poput onih u kazalištu. Nakon sobe za prijem slijedila je druga soba, najčešće bez veznog hodnika, a odaja za spavanje je povremeno imala izravan pristup u društvenu sobu ili dvoranu. U drugoj su polovici 17. stoljeća dva razvoja imala jak utjecaj na dekoraciju spavaće sobe. Prvi je bio uvođenje pomičnih prozora koji su u usporedbi s dotadašnjim prozorima imali veća okna. Po prvi su put korišteni oko 1640. godine u Parizu. Drugi se razvoj odnosio na dekorativno oblikovanje prozora. Dotada prozorski zastor nije predstavljao više do obične zaštite protiv sunca koja je bila dopunjena vanjskim kapcima. No onda su u modu bili došli podijeljeni zastori koji su istovremeno predstavljali simetričnu dekoraciju prozora. Devedesetih godina 18. stoljeća moderne su postale rolete koje se nabiru podizanjem s dekorativnim drvenim umecima.

I pod utjecajem Daniela Marota, arhitekta Wilhelma od Oranije, došlo je do promjene izgleda spavaće sobe, a i oblik kreveta je postao dopadljiviji. Projektirao je krevete s dinamičnim, baroknim konturama kao i s bogatim rezbarenim dekorom koji je na svim četirima stupovima završavao u živahnim lukovima. Ti su kreveti bili neobično visoki. Tako je grof od Leicestera posjedovao krevet koji je vjerojatno potjecao od Marota, a koji je bio visok 4,57 m. Krevetne presvlake više nisu bile neukrašene i ravne. Sada su, naime, bile ukrašene girlandama i resama, kitama i trakama koje su najavljivale stil 18. stoljeća. Marot je ostvario i svoju ideju o tome da prostoriju dekorira kao cjelinua. Do tada se, u pojedinačnim slučajevima, za presvlačenje stolaca te za dekoraciju kreveta već koristio isti materijal. Marot je svoju ideju proveo još konsekventnije. Naime, poprečni zastor krevetnog baldahina je nastavio dalje i preko prozora i svih zidova prostorije. Osim toga je za krevet, za zastore kao i za presvlake koristio isti materijal. Tako je odaja za spavanje odavala red stvoren majstorskom rukom arhitekta za unutarnje uređenje.

Novosti i hirovi
18. stoljeće je bilo poprilično hirovito, feminizirano i nekonvencionalno vrijeme, što je imalo utjecaja i na unutarnje uređenje, a posebno na dekoraciju spavaće sobe. Novi je stil stizao iz Francuske. Dekoraciju spavaće sobe nije određivao samo arhitektonski okvir, već jednako tako i materijali, presvlake, a kasnije i tapeti. Tako je, dakle, bez velikih zahvata bilo moguće u potpunosti promijeniti dekoraciju neke prostorije, što se često i događalo. Bilo je to vrijeme draperija, mašni, girlandi, svilenih rozeta kao i hirova i pomodnosti od kratkog vijeka u koje se ubrajala i spavaća soba od porculana u rokoko stilu kao i umjetnine u kineskom stilu. Po prvi je puta postojao namještaj koji je bio izrađen posebno za spavaću sobu. Male su stepenice za krevet postojale već u 17. stoljeću, dok su novi bili noćni stolići, prethodnici naših današnjih noćnih stolića, sa zatvorenim pregratkom za noćnu posudu. Novi su bili također i stolovi za umivanje, stalci za lavor i stolovi za friziranje koji su bili presvučeni nježnim čipkastim draperijama. Krajem stoljeća spavaća je soba prebačena gore, dalje od piano nobile - reprezentativnog kata na kojem su se događala službena primanja. Na početku 19. stoljeća spavaća je soba već bila odvojena od svih aktivnosti na donjim katovima kuće te je postala krajnje intimnim mjestom.

Od viktorijanskog doba do danas
Bilo je to doba “neo”reprodukcija par excellence: neogotika, neorenesansa, neobarok i drugi rokoko. Ali unatoč stilističke zbrke došlo je do nastajanja viktorijanskog stila. Ledi Baker je to u svojoj knjizi The Bedroom and the Boudoir objavljenoj 1878. godine izrazila ovako: “Neurednost je moćno oružje u rukama osobe koja se razumije u to da prostoriju uredi ugodno za stanovanje.” Izgled viktorijanske prostorije bi se mogao opisati kao “dekorativna zbrka”. Dnevni su boravci bili pretrpani ornamentima, a spavaća soba, koja se kroz nekoliko stoljeća razvila iz komore za spavanje, postala je vrlo privatno utočište ispunjeno osobnim uspomenama. Atmosfera je u njoj bila povjerljiva i intimna. Ležaljka, koja je u 18. stoljeću stajala u malom privatnom dnevnom boravku odmah pored spavaće sobe i koja je pozivala na konverzaciju, postala je chaiselongue te je stajala na dnu kreveta. Ella Rodman Church je chaiselongue u svojoj knjizi o prostornom uređenju iz 19. stoljeća opisala kao “nužnost” te je propagirala “nisku fotelju … na kojoj bi se u jutarnjem ogrtaču i s raspuštenom kosom moglo opuštati pred vatrom.” Iz toga se vjerojatno razvio tzv. “Slipper chair”, udobni viktorijanski stolac postavljen u spavaćoj sobi s tapeciranim naslonom za leđa, uvučenom dugmadi i nabranom tkaninom u koju je bilo moguće umotati se kao u kukuljicu. Pored toga je u svakoj spavaćoj sobi stajao i stol za umivanje s vrčem za vodu i lavorom za umivanje, komoda, ormar za odjeću te stol za friziranje koji je ponekad bio dekoriran čipkastim stolnjakom. Zidni su zasloni korišteni dijelom kao dekoracija, a dijelom kao pregrade unutar prostorije. Sama je prostorija bila u cijelosti prekrivena tepihom, a na njemu je bila još položena staza ispred kamina i ispred kreveta. Tegle s cvijećem su se nalazile u žardinjerama, zidovi su bili gusto ispunjeni slikama i goblenima, a tapete su bile ili tamne boje, ili su imale gusti uzorak, ili su bile posute cvijetnim uzorkom. Nebeski kreveti, izuzetne veličine i solidnosti na račun elegancije, koji su još nazivani i “arapskim” krevetima, bili su usljed strasti za draperije koja je prelazila u smiješno umotani u zastore od tamnog baršuna, ukrašeni porubima debelim poput slamnatog krova, a sve to još pojačano ogromnim kitama što su se ljuljale. Ali ti su kreveti postepeno oslobođeni zagušljivih draperija, a i sve su više bili potisnuti spartanskim “zdravstvenim krevetima” od mjedi ili lijevanog željeza sa sportskim opružnim madracima. Taj je novi izum pozdravljen kao udarac protiv stjenica, jednako kao i zbog veće udobnosti koju je pružao u usporedbi sa starim madracima ispunjenim s perjem. Krajem stoljeća je iz mode ispala i genijalna zbrka i jake, tamne boje viktorijanske spavaće sobe. Carl Larsson, veliki protagonist bijelih, vedrih spavaćih soba s jednostavno padajućim zastorima, sa svojim je kreacijama stvorio vrhunac skandinavskog dizajna. Rustikalna je jednostavnost, kakvu je tražio pokret Arts-and-Crafts, konkurirala intelektualno hladnom bijelom namještaju glasgovske škole, nešto kasnije kombinacijama boja moderne, te snažnim agresivnim crno-bijelim izjavama u kojima bi samo povremeno bljesnule mrlje boje. Tridesetih je godina naspram obnovljenog zahtjeva za funkcionalnošću stajala naklonost ka glamuru. Holivudski je svijet fantazije preuzeo pompozne Art-Déco spavaće sobe u crnom i ružičastom sa zavijenim siluetama kreveta i s ekstravagantnim uređenjem sa zrcalima i krznom, te je na platnu taj stil razvio u satenom presvučeni eskapizam tadašnje epohe. Pored ovoga, u tridesetim je godinama također postojao i jednostavniji i realniji smjer. U šezdesetim i sedamdesetim godinama spavaća je soba u svakom pogledu izgubila na značenju. Više nipošto nije bila usporediva s grandioznom i reprezentativnom prostorijom za primanje iz 17. i 18. stoljeća. Također se više nije radilo ni o privatnoj enklavi iz viktorijanskog doba gdje se pred kaminom moglo meditirati ili pisati pisma. Bilo je to jednostavno mjesto na kojem se na brzinu išlo na spavanje. Na svu sreću tu je fazu sada zamijenilo novo poimanje. Trenutačno doživljavamo renesansu dekoriranja ispunjenu vitalnošću i maštom. Sve više na značaju dobivaju opet boje, uzorci, teksture, obrubi i bordure, karakterni namještaj i lijepi kreveti. Interijeri su opet postali zanimljivi, a dekoracija spavaće sobe ponovno crpi poticaje iz stilova proteklih epoha. Nastupila je prekretnica, a time i uzbudljivo vrijeme za arhitekte unutarnjeg uređenja.