Svaki putnik tijekom svojih putovanja prolazi kroz razvikana mjesta i gradove, divi se mnogočemu čemu se dive i drugi ali također naiđe i na mjesta za koja mnogi ne znaju a njemu ostave neizbrisiv trag u duši. Mjesto koje sam upravo tako doživjela ponukalo me da na našoj stranici Decoronlinedesign otvorim novu rubriku pod nazivom – „Mjesta s pričom“. Sva mjesta zapravo imaju svoju priču, neka manju neka veću, ali neka mjesta priča su već samim svojim izgledom. Moustiers Sainte-Marie jedna je velika bajka, a njen je početak na cesti kojom se putnik namjernik uspinje prema ovom planinskom provansalskom biseru.

Smješteno na izlazu Velikog Kanjona Verdona mjesto je sagrađeno u obliku amfitetra na visini od 634 metra i podjeljeno u dve cjeline koje odvaja potok Adou, a povezuju kameni mostići. Dakle već prilikom prilaženja selu prizor koji oduzima dah počinje visoko iznad sela gdje visi peterokraka zlatna zvijezda sa 227 metara dugog lanca razapetog između visokih stijena koje se nadvijaju nad selom.

Zvijezda i lanac imaju svoju legendu, prema kojoj se grof Blacas, nakon što su ga tijekom Križarskih ratova zarobili Saraceni, zavjetovao da će iznad crkve Notre-Dame-de-Beauvoir objesiti srebrni lanac ako se jednog dana uspije vratiti. Kad se vratio ispunio je zavjet. Legendu je ostvario Frederic Mistral. Originalni lanac bio je sav načinjen od srebra, a zvijezda je sadržavala 16 zraka poput amblema  grofova Blacas. Skinut je 1793. god. tijekom Revolucije i onda ponovo obješen. Lanac i zvijezda više su puta padali i svaki su puta nanovo postavljani. Ovaj koji danas visi nad selom datira iz 1957 a repariran je nakon pucanja i ponovo postavljen 1995. Zvijezdu i lanac koji su izloženu u Muzeju porculana donirao je 1882. godine J. Martin koji je na zvijezdu ugravirao svoje inicijale i godinu. Ova zvijezda ima 10 zraka i dijametar 80 cm  a lanac je dužine 227 metara i teži 400 kilograma. Jasno je da selo s takvom pričom mora biti posebno na više načina. Teško je zapravo reći što dominira selom ali uz nevjerojatan krajolik, kamene mostove preko potoka koji pada u kaskadama i stvara vodopade u usjeklini među surovim stjenama, svud unaokolo cvijeta raznoliko i višebojno cvijeće.

Zavjet grofa Blacas-a:
Pred tvoja ću stopala,
Blažena Djevice Marijo
Objesiti svoj lanac
Ako se ikada vratim
U Moustiers, u moj rodni zavičaj...

Na malim trgovima stabla rastu iz kamena i prikrivaju pogled na uspavane fasade kamenih uskih kuća urešenih drvenim kapcima u boji lavande. Vitke mace (valjda zato što su francuske i paze na liniju) drijemaju na klupicama pokraj cvjetnih gredica a iz svake druge kuće viri izlog majolike, još jedne stoljetne tradicije sela Moustiers Sainte Marie. Prolazeći pokraj većine kuća prolaznici aktiviraju aparatić sa pijevom zrikavca koji u porculanskoj formi visi na fasadi.  


Stariji žitelji odmaraju na popodnevnom suncu, muškarci u francuskim kapicama a žene s rukama punim snopova lavande iz koje pletu mirisne kupiće. Na svakom uglu je fontana s bistrom pitkom vodom koja neprestano teče i omogućuje putnicima da utaže žeđ. Ispod uskih kamenom nadsvođenih prolaza među kućama vise lanterne. Ponad sela u planini, a ispod zvijezde smjestila se crkva Naše Gospe od Beauvoira do koje se dolazi zavojitom stazom popločanom kamenim pločama. Staza kao da grli visoku kamenu stijenu, a na nju se nastavlja Križni put s postajama. Svake godine 8. rujna, na dan proslave rođenja Djevice Marije, stanovnici ovog i okolnih sela okupljaju se u procesiji koja hodočasti sve do kapelice Sv. Marije Magdalene sagrađene pokraj istoimene pećine. Prvi dokumenti koji spominju kapelicu sežu u davnu 1052. godinu.
Romanička građevina jednostavne kamene arhitekture prolazila je višestruke rekonstrukcije, ali je oduvijek bila mjesto odavanja počasti Djevici Mariji. Prenosi se priča da su joj se ljudi najviše obraćali s molbama da nakratko oživi mrtvorođene kako bi ih se moglo krstiti. U crkvenim knjigama u razdoblju od 1666. do 1670.  mogu se pronaći podaci o 200 takvih slučajeva, koji navode imena djeca, njihovih roditelja i kumova, kao i znakove života. Sa ovog mjesta pruža se, mogla bih reći posvećen, pogled nevjerojatnih vizura koji obuhvaća panoramski pogled sela, potoka, stijena  i jezera Castillon. Crkva Naše Gospe, većim je djelom sagrađena u 12. stoljeću i dograđena u 16. Najstariji element u crkvi kameni je sarkofag s reljefom koji prikazuje Prijelaz preko Crvenog mora, a služi kao viši oltar. Prekrasan zvonik izgrađen od tufe na tri nivoa sagrađen je u 12. stoljeću i čuva jedno od najstarijih zvona u regiji, iz 1447. godine.

Ovo nevjerojatno selo diči se još jednom važnom umjetnošću a to je izrada rukom oslikanog porculana. Zahvaljujući čovjeku po imenu Marcel Provence 22. prosinca 1928. godine osnovana je Moustierska Akademija konstituirana kao organizacija koja za zadatak ima očuvanje, razvoj i promociju studija posvećenog povijesti majolike u regiji. Čak 16 radionica u selu koriste tehnike i čuvaju tradiciju proizvodnje i izrade porculana koja seže u 17. i 18. stoljeće a tridesetak prodavaonica živi isključivo od bavljenja tom djelatnošću. Tijekom 18. stoljeća gradić je bio glavni izvor proizvodnje majolike u Francuskoj i odavde potječu neka od najvećih svjetskih imena porculana. Pierre Clerissy, Joseph Olerys te Louis i Jean-Baptiste Ferrat imena su začetnika ove prelijepe umjetnosti. Provansa je pokrajina koja od pradavnih vremena ima tradiciju lončarstva i keramičarstva. Prvo keramičarsko kolo dovezeno je iz Grčke u marsejsku luku 600. godine p.n.e., a obitelj Clerissy iz Moustiersa započela je uz keramiku proizvoditi i porculan, u početku koristeći samo plavu boju.

Raznolikost boja, motiva i ukrasa te finoća i preciznost izrade i oslikavanja moustierskih umjetnika privlači danas gomile turista koji, kad su u Provansi, obvezno navraćaju u ovo selo kako bi kući odnijeli bar jedan fini porculanski rukom oslikani komad uz koji će vam ljubazni umjetnici uručiti i certifikat o originalnosti i podrijetlu. Vrijeme je ovdje jednostav no stalo u najljepšem trenutku, protiču samo potok i beskrajni slapovi pozitivne energije. U Moustiers Sainte-Marie definitivno se želim vratiti, zapravo želim se tamo vraćati više puta.

 

Napisala: Sanja Janeš
Fotografije:  Branko Janeš i arhiva Dekora