Smješten usred Berlina, u četvrti po imenu Charlottenburg - Wilmersdorf, veličanstven kompleks zgrada, bogatih interijera, umjetničkih remek djela i raskošnih vrtova, ne prikazuje samo kulturu bradenburško-pruske dinastije, već nas vodi kroz turbulentnu njemačku povijest od 17. stoljeća do današnjih dana.



Usprkos devastaciji kojoj je bio izložen tijekom II svjetskog rata i nakon dugog perioda restauracije kojoj je podvrgnut, Charlottenburg je danas najveća bivša rezidencija dinastije Hohenzollern smještena u glavnom gradu Njemačke, Berlinu. Veličanstven kompleks zgrada, bogatih interijera, umjetničkih remek djela i raskošnih vrtova ne prikazuje samo kulturu brandenburško-pruske dinastije već nas vodi kroz turbulentnu njemačku povijest od 17. stoljeća do današnjih dana.

Kompleksom dominira takozvana “Stara palača” s monumentalnim tornjem vidljivim već izdaleka bez obzira iz kojeg smjera se prilazi. Na nju se s obje strane nastavljaju dva  krila dvorca sagrađenih u različitom periodu. Iza centralnog djela dvorca smješteni su takozvani formalni barokni vrtovi sa jezerom Carp u pozadini. Prvobitna građevina, sagrađena između 1695. i 1699. bila je zapravo mala vila nazvana Lietzenburg, smještena nedaleko sela Lietzow, koje je od centra Berlina bilo udaljeno 1 brandenburšku milju (oko 7,5 km). Malu ljetnu rezidenciju projektirao je Johann Arnold Nering, a prema narudžbi Sophie Charlotte, druge supruge Fredericka III brandenburškog koji se 1701. proglasio kraljem Prusije – Frederickom I. Skromna građevina služila je Charlotti za povlačenje u seosku idilu iz napornog službenog dvorskog protokola carske palače u Berlinu. Kada je službeno postala pruskom kraljicom, Lietzenburg više nije adekvatno reflektirao njenu novu poziciju i od švedskog arhitekta Johanna Friedricha Eosandera naručila je planove za proširenje.

To je rezultiralo prekrasnim baroknim trokrilnim kompleksom u skladu s posljednjim francuskim trendovima izgradnje, pa se u vrtnom dijelu fasade vidi jasna sličnost sa palačom Versailles. Toranj starog dijela palače visok je oko 50 metara a na samom vrhu nalazi se Fortuna, božica sreće. Na zapadnoj strani sagrađen je zimski vrt, staklenik predviđen za uzgoj citrusnog voća. Isti takav bio je predviđen i u istočnom djelu, no umjesto toga tu su kasnije smještene odaje kralja Fredericka I, iako je on preferirao boravak u Berlinu ili u palači Sanssouci u Potsdamu. Dvorac tako pretežno odiše ženskim duhom i smislom za opremanje. Sobe su dekorirane damastom i brokatom u raznim bojama, a dvorane su pune porculana i egzotičnog, rukom oslikanog i lakiranog namještaja, dokazom ondašnje velike naklonosti kineskoj kulturi i umjetnosti. Onodobni trend kod Charlotte je prerastao u pasionirano kolekcionarstvo, pa je tako nakon njene smrti Frederick I jednu sobu u cijelosti “obukao” u porculan. Sa zidova te sobe i danas u posjetitelje “gleda” 2700 komada porculanskih šalica, tanjurića, čajnika i figurica. Većina soba sa vrtne strane dvorca je u staklu, te je tako stvoren stalan kontakt sa prirodom i savršeno oblikovanom vrtnom arhitekturom.

Direktan pristup vrtu bila je Charlottina želja. Mlada je kraljica naime dosta vremena provodila sama, a dnevna rutina većim joj se dijelom sastojala od zabava, balova, vrtnih festivala i maskenbala. S druge strane voljela je filozofiju, znanost i umjetnost. Vodila je duge filozofske razgovore sa znanstvenicima i teolozima. Uspjela je na berlinski dvor dovesti svog učitelja iz mladosti, vrsnog matematičara, Gottfrieda Wilhelma Leibniza i 1700. godine uvjerili su Kneza, budućeg kralja, da osnuje Akademiju znanosti. Poseban talent Charlotte je iskazivala za muziku, a nadasve u segmentu talijanske opere. Često je izvedbe pratila i sama, svirajući na svom čembalu. Tako su i poznati talijanski kompozitori onog doba rado boravili na dvoru.Sophia Charlotte ili “Kraljica filozofa” kako su je uz redovnu titulu dodatno imenovali, umrla je nažalost vrlo mlada u dobi od 37 godina, a tako su se i ugasila svjetla kulturnog života palače Lietzenburg.

Bijeli čembalo Sophie Charlotte smješten je u sobi 103 kao najvrijedniji dokaz njene ljubavi za muziku i glazbala. Izradio ga je majstor Michael Mietke 1719. a za dizajn i lakirane crteže kineskih motiva zaslužan je Gerard Dagly.

Iako joj je za života posvećivao vrlo malo vremena, Kralj Friedrick I posmrtno je na razne načine oblježio eru vladavine svoje pokojne žene. Palaču je preimenovao u Charlottenburg, a malo naselje koje se smjestilo oko nje dobilo je privilegije municipala i imenovano je istim imenom.

Portret kraljice Charlotte	Barokni državnički portret Kralja Frederika I na srebrnom prijestolju. Autor; Antoine Pesne. Pruski kralj posjedovao je preko 20 ljetnih rezidencija u okolici Berlina.

Taj dio grada Berlina i danas nosi isto ime.Nakon Charlottine smrti kralj je gotovo sve vrijeme provodio u palači sve do svoje smrti 1713. godine. Tu je održavao oficijelne balove i vršio razne audijencije amabasadora i drugih diplomatskih predstavnika, što je do tada obavljao isključivo u carskoj rezidenciji u Berlinu. 1702. godine, tri godine prije Charlottine smrti, palača je doživjela još jednu od brojnih promjena. Jedno je krilo prilagođeno kralju i sadržavalo je njegovu spavaću sobu i prostranu kupaonicu s velikom kadom koja je smještena u pod i u koju se ulazilo stepenicama, radni kabinet,  državničke sobe i kabinete, galerije i plesne dvorane, a započela je i izgradnja kapelice koja je trebala predstavljati vezu krune i crkve, karakterističnu za pruske vladajuće kuće.
U cilju naglašavanja snage i veličine dvora sve su sobe imale vrata u istoj osi kako bi se svih 13 soba moglo odjednom otvoriti i pokazati u raskošnom nizu. Kulminacija 140 metara dugog prolaza završava u “Porculanskom kabinetu” kojeg je dizajnirao Eosander s namjerom impresioniranja posjetitelja nevjerojatnom količinom porculana Dalekog Istoka, organiziranog u geometrijskoj arhitekturalnoj formi. Fredericka I nasljedio je njegov sin Frederick William I. Ni on ni njegova supruga nisu rado boravili u palači, pa tako nisu ni ostavili promjene koje bi trebalo zabilježiti. Frederick II nasljedio je prijestolje 1740. god.Već za života prozvali su ga Frederickom Velikim.
On je volio Charlottenburg i odmah je započeo izgradnju  novog krila koje se naslanja na palaču s istočne strane. Projekt je povjerio arhitektu Georgu Wenzeslausu Von Knobelsdorffu, koji je novom zdanju podario diskretan i elegantan izgled izvana, dok interijer nosi bogata obilježja rokokoa. Kralj je s nestrpljenjem pratio radove, a na projektu je angažirao poznate kipare i dekoratere diljem Njemačke, a i šire, među njima i Hoppenhaupt braću – u umjetničkom smislu -  najznačajnije dekoratere koji su radili na uređenju palače. Vanjski jednostavan izgled obogaćen je stupovima koji podržavaju balkon u centralnom dijelu zgrade, kao i nizom vaza u baznom dijelu krova. Svaki kat ima 17 prozora s obje strane centralnog djela. Frederick Veliki ostavio je veliku kolekciju slika, a posebno je preferirao francusko slikarstvo. Od bake je nasljedio i ljubav prema porculanu skupljajući umjetnički izrađene dijelove, a često ih je i poklanjao u raznim prigodama. Ne čudi stoga što je inicirao osnivanje  pruske porculanske manufakture  čiji je vlasnik bio Johhan Ernst Gotzkowsy, a koja radi i dan danas pod nazivom Konigliche Porzellanmanufaktur Berlin – KPM, odnosno Kraljevska porculanska tvornica. Tijekom 18. i 19. stoljeća i palača i vrtovi doživjeli su mnogo promjena i dodataka od kojih su neki u potpunosti uništeni u II svjetskom ratu. Svaka je generacija ponešto mijenjala i na neki način oplemenjivala prostore i vrtove.

Prije svoje smrti kraljica Charlotte je arhitektu Eosanderu povjerila izgradnju dvorske kapelice. Arhitekt je zabilježio kraljičine riječi; Željela je da mjesto posvećeno njenom Bogu bude najbogatije urešeno u cijeloj palači.

Nakon smrti Fredericka III palača je izgubila značaj za dinastiju Hohenzollern,  pa tako biva zapuštena, dijeleći sudbinu s mnogim objektima sličnog tipa nakon propasti dinastije 1918. godine. Dvorci i palače bili su korišteni u razne svrhe, a Charlottenburg je postao poljska bolnica.  Uz lobiranje i inicijativu prominentnih osoba koje su se zalagale za očuvanje nevjerojatne baštine Hohenzollern dinastije objekt sa vrtovima i pripadajućim zgradama 1927. godine stavljen je pod državnu upravu za palače i parkove, s namjerom prenamjene u muzejski prostor. Iako je pretrpio velika oštećenja tijekom bombardiranja, već 1946. počinje zaštita prostora od vremenskih nepogoda, a 1950. godine i mukotrpna restauracija. Srećom velik dio umjetničkih predmeta maknut je iz dvorca prije rata i sačuvan za generacije koje dolaze i današnje posjetitelje.




Restauracija formalnih baroknih vrtova završena je 2001. godine i jedinstvena je u regiji.



Spavaća soba kraljice Louise koju je 1810. godine dizajnirao Karl Friedrich Schinkel.
Romantične ružičaste tapete i bijela svila prizivaju jutarnji ugođaj svitanja i izmaglice. Krevet i stolići izrađeni su od drva kruške.

Samo rijetki mogu ostati imuni na velebnost čarolije ove unikatne dvorane. “Zlatna galerija” kulminacija je fantastičnog interijerskog dizajna tzv. fridrikanskog rokokoa. Vrtnu balsku dvoranu dizajnirali su Georg Wenzeslaus Von Knobelsdorff, Johann August Nahl Stariji i Johann Michael Hoppenhaupt. 42 metra dugu galeriju krase zelena i zlatna boja stvarajući tako dojam vrtne fantazije.

Dvorana po imenu “Stara galerija”, sva u hrastu, na zidovima sadrži potrete članova Hohenzollern dinastije.

Portret kraljice Luise

414 pruskih gradova sudjelovalo je u zajedničkom poklonu povodom vjenčanja cara Williama II i grofice Cecilie. Krunsko prinčevsko srebro sastoji se od čak 600 dijelova, a dizajnirano je za stol dugačak 16 metara. Cijelom dužinom kroz sredinu stola proteže se ogledalo na kojem su postavljene zdjele sa voćem, ukrasne figure i svijećnjaci. Stilistički, srebrni komplet sadržava elemente Art Nouveaua i neoklasicizma.

“Veliki zimski vrt”, prikaz staklenika u bakrorezu.
Danas ovaj prostor služi za državnička primanja i kulturna događanja visokog značaja.

Kako bi u miru obavljao korespondencije Frederick II povlačio se u “klasični” ambijent “Etruščanske sobe”.