Poslijepodne, tijekom kojeg smo posjetili Karinu, bilo je jedno u nizu hladnih i tmurnih. Dan se od jutra vukao u sivilu i magluštini i penjući se prema zadnjem katu zgrade, razmišljala sam kako već polako čeznem za suncem i vedrim danima. Okrenuvši se na međukatu posljednjeg stepeništa ugledali smo, žarkim bojama, oslikan zid i ulazna vrata, a ušavši u atelijer osjećaj je bio ravan nagloj promjeni klime. Kao da smo se iskrcali iz aviona u nekom toplom klimatskom području, sasvim kontrastnom ovom našem i zašli u “priču kojoj nema kraja”.

Topla kaljeva peć, Karinina srdačna dobrodošlica, miris voćnog čaja i iznad svega gomile crteža, akvarela, bakropisa, ulja, keramičkih skulptura i snažne nijanse narančaste, zelene, žute, crvene i plave boje. Atelijer u stanu. Ili je obratno? Stan u atelijeru. Sve prostorije su obojane, oslikane, “obrađene”. Zidovi, pločice, prekrivači, svjetiljke, prozori, vrata, sve je u stilu “Karine Sladović”. A stil je, iako osebujan, itekako prepoznatljiv. Pršti boja, vrište crteži, gledaju oka. Oka riblja, zmijska, zmajska, čudovišna, prestrašena, zabrinuta, ljuta. Vire gotovo iz svake slike. 36- godišnja umjetnica svoju inspiraciju nalazi u svim elementima i aspektima života a najsnažniji motivi plod su njene, vrlo razigrane, mašte. Učinilo mi se, da se sve njene slike osim gledati, mogu i čitati. Tu se mogu pronaći bajke, basne, legende, epovi, odiseje, poeme, cijeli romani, pjesme ili pak samo stihovi. Stihovi su i imena njezinih djela. Od izmišljenih do stvarnih, u vječnoj potrazi za tajnom života u imenima slika kriju se mnoga pitanja ali i mnogi odgovori. “Preplet čudesa” naziv je jedne slike sa njene prve samostalne izložbe 1989. povodom koje je njena mentorica sa Likovne akademije, prof. Dubravka Babić, u predgovoru katalogu napisala - “U protekle četiri godine koliko traje moj angažman na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Karina Sladović nedvojbeno spada u red mojih najboljih studenata...” i “ Grafička ploča za Karinu nikada nije bila prepreka nego poticaj. Ona zna da grafika ima svoj jezik i zakone i da u toj sprezi papira, boje i metalne ploče na grafičkoj preši počiva naslada svojstvena samo njenoj osobnosti.”

“Planet moljaca”

Povodom te izložbe g. Kočan piše sljedeće: “Ona hoće naslikati svoj svijet. Tu je naravno na pravom putu: sve je već naslikano, osim onoga što je - njezino! Imamo novo ime: Karina Sladović!”

Karina upravo to i radi od onda do dana današnjeg; slika svoj svijet. Nakon diplome na ALU-i i Filozofskom fakultetu boravi na usavršavanju u Parizu, u hrvatskom atelijeru na obalama Seine. U gradu umjetnosti slika tipične gradske vedute. Nakon toga objavljuje likovne priloge u mađarskom časopisu “Nagy Vilag”, koji je od svjetskog značenja za književnu i likovnu kulturu. NSB čuva njene crteže i grafike u svom fundusu grafičke zbirke. S umjetnicama Ljerkom Kallay, Nives Kavurić Kurtović i Zdenkom Pozaić ilustrira knjigu Milice Maravić “Pisma Don Quijotea Dulcineji” 1994. Bavi se oslikavanjem javnih površina: 1989. murali u naselju Ravnice, 1993. fasade vrtića u Bijeničkoj ulici u Zagrebu. Sudjeluje na humanitarnim akcijama: 1991. za spas Dubrovnika (Muzej Mimara), za “Bedem ljubavi” (Muzej Mimara) za Muzej Vukovara u progonstvu, za obnovu Zadra (hotel Intercontinental) daje ulje na platnu “Aktovi”, za dobrotvornu izložbu u Frankfurtu daje ulje na platnu “Šljuka”, za barunicu von Tuessen (Beč), daje desetak crteža iz kolekcije radova s izložbe “Oči istine”, te za festival Kajkavske popevke (Zelina, Krapina), ulje na platnu “Ptica, pernata pjevna slika”. Od studentskih dana pa do danas njen rad zapazili su i istaknuli kroz napise mnogi javni i kulturni radnici i likovni kritičari: Josip Škunca, Stjepo Miović Kočan, Tonko Marojević, Sonja Seferović, Miljenko Foretić, Hrvoje Pejaković, Ljiljana Domić, Dubravka Babić, Josip Depolo, Miljenko Vojta, Inga Kratofil, Stanko Špoljarić, Josip Bratulić, Saša Pavković, Ivanka Reberski, Lida Roje Depolo.

“Plave ribe zalutale među četiri planete”

Uža specijalnost joj je grafika (bila je jedini predstavnik hrvatske grafike 1993. na Svjetskom bienalu u Bielli, Italija), a bavi se i uljem, akvarelima, te keramikom (4. svjetski trienale male keramike, 1994.). Član je HDLU-a i LIKUM-a, a od 1990. nastupa kao samostalni likovni umjetnik pod okriljem ZUH-a.

Preko 30 samostalnih i 80 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te mnoga prodana djela u zemlji i inozemstvu svjedoče o nevjerojatnoj energiji, plodnosti i angažmanu ove umjetnice. Sva dosadašnja djela, izložbe i dobivene nagrade čine opsežan materijal koji bi svakako bio dostatan za monografiju no Karina smatra da je za to još malo prerano. Ništa od toga nije nimalo utjecalo na njezinu snagu, čudesnost motiva i minuciozni pristup svakom pojedinačnom djelu.

O njenim crtežima i grafikama Enes Quien u predgovoru njenoj izložbi “Bajkoviti bestijarij” piše; “Postoji jedan posebni svijet, svijet umjetnosti, svijet podložan zakonima prolaznog, svijet u koji upućeni lako prodiru, u kojem se raspada svaka historičnost i u kojem caruje apsolutno: ljepota. U nekih autentičnih umjetničkih nerava, poput onog Karine Sladović, ljepota obitava u izrazito osjetilnome iskustvu. Svijet je njezine umjetnosti, stoga svijet izuzetne vizije začudnoga života oblika, s imperativom bljeskovite, snoviđenjske, oniričke ljepote. Doista, ako je odnos dijela i oblika isti kao i odnos duše i tijela, Karina svoj-e sv(i)jet-ove gradi na načelima koja ne objašnjavaju vlastitu dušu analizom realnih organizacijskih sustava tijela prirode, nego izvanrednim, neobičnim i upravo halucinantnim interpretacijama podvodnog, zemaljskog i zračnog života živih bića koja u tim prostorima obitavaju. Do savršenstva razvivši svoje crtačke, i sve najteže grafičke tehnike, baveći se i slikarstvom i skulpturom, Karina Sladović uspijeva proniknuti u dubine isprepletenih formi, maksimalno usklađene, šarolike i bujne kolorističke čarolije, narativnom metodom predočavajući uvjerljiv lirski, poetični, i vizionarsko fantazmagorični kozmos, proistekao iz moćno razvijene imaginacije. Osebujan svijet bajkovitoga bestijarija zarobljen je na delikatnoj granici nadrealnog nadahnuća i osobnoga uređenja vidnog polja izravno izvedenoga na razini psihodelične podsvijesti i vrhunske zrelosti umjetničke svijesti.”