Zamolila sam ga i za vlastiti kratki pregled po fazama stvaralaštva. “Nakon akademije slikao sam lirsku apstrakciju i jako sam pazio na naslove slika smatrajući ih dijelom slike. 90-tih prelazim na slikanje mora, gotovo kao neku vrst figuracije (prepoznavali su se valovi) međutim uvijek sam tvrdio da slikam elementarnu snagu mora, a ne razglednicu, ne sličnost nego energiju. '93 sam radio seriju kolaža od ostataka stvari i papira koja je bila izložena u galeriji Studentskog centra. Zatim ’95. ponovo vraćanje moru - Kornati. '96 opet sam na vodi nedaleko mora, slikam ušće Neretve. ’97 - Voodoo Guteneberg i opet povratak moru. I dalje sam na istoj temi...”
Kuliš se bavi grafikom, grafičkim dizajnom i scenografijom te je radio niz scenografija za glumačku družinu Histrion, kazalište Komedija, Zagrebačko kazalište lutaka i HNK Zagreb. Na pitanje koliko vremena provodi slikajući odgovorio mi je; sve više. Njegov atelijer prostran je i svijetao sa velikim prozorima i pogledom na zelenilo. Smješten je na staroj Karlovačkoj cesti u bivšoj školi i izgleda upravo onako kako i dolikuje pravom atelijeru a grije ga stara kalijeva peć koja je baš pred naš dolazak odbila poslušnost. Vatroslav se nećkao između mogućnosti da se prostorija zadimi i boravka u prilično hladnom prostoru, i naposljetku se odlučio za još jedan pokušaj koji je, hvala Bogu, uspio jer smo u ugodnom razgovoru proveli dva sata što baš i ne bi bilo moguće da peć nije propucketala. Možemo samo zamisliti kako prekrasno mora biti zimi kad se vani čuje tišina bjeline, a unutra pucketanje drva u peći.

I sama zaljubljenik u more, jedrenje i sve što ima veze s brodovima nisam mogla ne primjetiti velik pojas za spašavanje crveno, bijele boje koji nas je opet odveo u još jednu fantastičnu priču koja se zove - Voodoo Gutenberg - a o kojoj ćete moći čitati u sljedećem broju. Naime, dobili smo dozvolu da fotografiramo dijelove stana g. Kuliša kako bismo Vam mogli prezentirati kako svoj životni interijer doživljava jedan umjetnik, pa ćemo uz to ispričati i priču o spomenutoj izložbi.

Ima li tako produktivan umjetnik uopće vremena za hobi? Ima, a hobi je praktičan. Zove se kulinarstvo. Vatroslav je završio tečaj kineskog kuhanja i sada u voku priprema specijalitete, pa čak sam radi i tijesto za poznate kineske proljetne rolice. Upravo se vratio iz Indonezije i tamo je prikupio recepte za nekoliko gurmanskih specijaliteta. Kaže da u roku od sat vremena spremi i po 5-6 jela, ali nakon toga supruga čisti kuhinju po tri sata, pa uprkos dobrom glasu koji uživa kao kuhar, ne kuha prečesto. Dobili smo poziv za testiranje tog umijeća i nadamo se da ćemo imati priliku “užicati” koji recept za naš gurmanski kutić.

More, 2000

Za kraj smo ostavili jednu poslasticu - izvadak iz kataloga izložbe u MGC-u Gradec, iz razgovora koji vode autor izložbe g. Igor Zidić i umjetnik g. Vatroslav Kuliš. Razgovor je u katalogu objavljen pod nazivom - OSAM NOĆNIH PITANJA ZA OSAM NOĆNIH ODGOVORA - a mi objavljujemo četvrto pitanje i njegov odgovor.

“Vrlo decidirano, kritika te opisuje kao “slikara instinkta”. Kako bi, imajući na umu vlasitito djelo, definirao nagonsko u slikarstvu. Predmijeva li ono potpunu spontanost poteza (geste), psihički automatizam (neke vrsti: unutrašnji - nekontrolirani - monolog) ili predanost boji?

Prije svega, predanost boji. To je dio “stvaranja” ili “proizvodnje” koji se u mene događa gotovo automatski. Dok povlačim ili nanosim jednu boju već znam, tj. osjećam i onu sljedeću koju moram staviti uz nju i već ih vidim zajedno (tj. želim vidjeti zajedno). Pritom upadam u grozničavu žurbu i tada zaista osjećam neko stanje ekscitacije. Tehnički prekid (npr. traženje adekvatnog kista) izaziva isti stres kao kad vas neko prekine u pola rečenice i više ne znate gdje ste stali. Srećom, nakratko, što se tiče same geste, drugi je slučaj. Ona jest i nije spontana. Da bih uspješno povukao potez od tri metra, isprobavam ga prethodno na novinskom ili nekom drugom papiru na podu. Tek tada se odlučujem povući potez preko slike. Ne uspijem li, preslikam taj dio slike, okrenem je zidu i za nekoliko dana oslikavam je ponovo, bez probe. tada redovito uspijevam. Odgovorio sam opisno i nadam se da i to pojašnjava neke stvari. Što se tiče instinkta, njime se određujem i prema onome što zovu trend u umjetnosti. Racionalno, prvi ću prihvatiti i podržati radove svojih kolega koji promjene shvaćaju kao nove zadatke rješavane novim jezikom. Sam, međutim, od svega što je aktualno, oprezno uzimam samo ono što “pristaje” mome slikarstvu, što ga - po mome sudu - može obogatiti.