Čovjek koji je osam godina bio docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i sigurno ostavio traga na tadašnjim studentima, danas je slobodni umjetnik i stvara u atelieru u jednom zagrebačkom naselju u blizini Save. Atelier je točno onakav kako i priliči njegovu vlasniku. Maštovito uređen, relativno uredan, pun raznih slika - od kojih su mnoge još u procesu stvaranja, skulptura, boja, tuba, papira, drvenih kutijica od kojih svaka priča svoju priču, i koječega drugog, ali ono što želi pokazati, Zlatan će brzo pronaći. Dok priča može djelovati konfuzno no kad ga se sasluša do kraja, sve ima svoj točno određeni smisao. Nimalo prepotencije ili arogancije kao što bi se moglo očekivati u razgovoru gdje je na jednoj strani laik a na drugoj vrsan umjetnik.

U atelieru nas je dočekao sa svojim psom, Olom koja je gotovo uvijek uz njega. Atelier se sastoji od jedne velike prostorije pregrađene stepenicama koje vode na galeriju krcatu brojnim zanimljivim radovima. Gore je i krevet gdje može prespavati kad ne želi propustiti kasnonoćnu inspiraciju. Kako to prihvaća supruga? “Navikla se.” U razgovoru saznajemo da ima dva sina koji slobodno vrijeme rado provode u atelieru. Nikako ne želi biti komercijalan slikar i kao takav u neprestanoj je borbi s prihodima, baš kao što su mnogi njegovi prethodnici na raznim stranama svijeta, danas toliko cijenjeni i basnoslovno skupi, bili gladni i nepriznati u doba svog postojanja. On nije gladan, vrlo je priznat, a nije ni nezadovoljan, barem ne svojim statusom. Nezadovoljan je statusom umjetnika općenito u našoj zemlji. Loša su vremena, posebno za suvremeno slikarstvo, kaže. Ne želi slikati po narudžbi tržišta i imati marketinškog agenta. Prevedeno: možda manje love ali više zadovoljstva. Na isti način razmišlja o inozemstvu gdje umjetnici alternativnog pristupa znatno bolje prolaze. Prevedeno: tamo nije doma.

Često radi i stvara u društvu Vatroslava Kuliša koji u predgovoru kataloga Vrkljanove izložbe u galeriji Sebastian u Dubrovniku, o Zlatanu piše na sljedeći način: “Prepoznat u hrvatskoj likovnoj sceni kao ispitivač stalno novih putova slikarskog izraza, Vrkljan često kontroverzno napušta ono što je trenutačno “najbolje” u njegovu radu i po mnogima prebrzo i naoko bezrazložno okreće se novom stilu. Takvim čestim i naglim promjenama načina slikanja i pristupa likovnom problemu, stekao je izdvojeno mjesto na likovnoj karti Hrvatske. Ovakvog nomadski samoodređenog autora, nikad ili rijetko zadovoljnog pronađenim, možemo naći još jedino u osobnostima Ferdinanda Kulmera i Igora Rončevića. Iako morfološki potpuno različiti, te slikare veže odisejska strast za stalno novim i novim. Nije stoga ni čudno što su Kulmer i Vrkljan jedan dio svojeg argonautskog traženja posvetili istoj temi – mitologiji (dakako, opet pronašavši različite nimfe i različita runa).