Na istoku su se još od davnina izrađivili ćilimi kako bi nomadima osigurali toplinu, udobnost i ispunjavanje vjerskih obreda. Za razliku od nomada, bogatim naručiteljima, ćilimi su bili statusni simbol i ukras, njima su prekrivali i ukrašavali podove, zidove i namještaj u svojim palačama. Ćilime su izrađivale razne etničke grupe, plemena, koristeći se simbolima iz svoje bogate kulture i povijesti. Ta plemena su među sobom ratovala, ujedinjavala se i ponovo razjedinjavala, pa se kroz analizu motiva na ćilimima može pratiti i njihova tajanstvena povijest. Tako se danas ćilimi ne vrednuju više isključivo prema broju čvorova i kvaliteti izrade već se sve više cijene njihova povijesna i kulturna obilježja. No, sve od onih najednostavnijih do najsloženijih, ćilimi si uistinu prava umjetnička djela inspirirana istočnjačkom životnom filozofijom i duboko utemeljena na tradiciji. Iz tog razloga oni predstavljaju pravi izazov onima koji se bave njihovim proučavanjem.

Kako započeti promatrati orijentalni tepih?
U svoj svojoj raznolikosti, raskoši i ljepoti, orijentalni tepisi ipak imaju neke sličnosti i to zato jer svi nastaju prema određenoj shemi. U sredini je omeđeno centralno polje s medaljonom ili nedovršenim nizom motiva koji simboliziraju Alaha, njegovu sveprisutnost i vječnost. Oko glavnog polja mogu biti smješteni dekorativni elementi koji vizualno premošćuju motiv s centralnog polja s glavnim obrubom.

Dijelovi ćilima:
1.Dekorativni elementi
2. Centralni medaljon
3. Centralno polje
4. Vanjski orub
5. Glavni orub
6. Unutrašnji orub

Najčešći dekorativni elementi na ćilimima
Umjetnički izraz se u svom začetku temeljio na simbolima koji su imali vezu s nadnaravnim, ljudima neobjašnjivim fenomenima. Tako su se nebu, noći, danu, životu i smrti davala obilježja božanskog. I nomadska plemena su stvarala simbole kojima su se približavali nadnaravnom od kojeg je ovisila njihova egzistencija. Tako su i motivi na ćilimima duboko prožeti islamskom relgijom i njihovim složenim gledanjem na svijet. Osim religioznih motiva, često su se koristili i vegetativni motivi koji su simbol moći i duhovnog napretka. Scene iz lova na životinje npr. simboliziraju borbu između dobra i zla, drveće, životni ciklus, i sl.

Tipični dekorativni elementi na ćilimima. Lijevo su elementi
pod nazivom Boteh, a desno Sharsang

Od kojih materijala se izrađuju ćilimi?
Originalni ćilimi uglavnom su se izrađivali, a i danas se izrađuju od vune. Zašto? Ako znamo da su ćilime izrađivali nomadi koji se primarno bave uzgojem stoke, vuna im je lako dostupan materijal. Osim toga, vuna je po svojim karakteristikama odgovarala prvotnoj, uporabnoj namjeni ćilima (utopljavanje, zaštita od vjetra, kiše, pijeska...), ona se lako tretira, topla je, meka. Obzirom da je kvaliteta vune koja se tako dobivala, ovisila o mnogim faktorima kao što su klimatski, dob i ishrana životinje, sezona striženja i sl, te nije uvijek bila najbolje kvalitete, danas mnoge komercijalne manufakture uvoze vunu za izradu ćilima i to iz zemalja, kao što su npr. Argentina ili Australija u kojima se nikada nisu izrađivali ćilimi. Nadalje, ćilimi se izrađuju i od devine dlake i to u područjima istočnog Irana i Turske gdje su deve brojne, a zbog klimatskih uvjeta imaju dužu dlaku, koja je iznimne otpornosti. Vrlo rijetki i vrijedni antikni primjerci ćilima izrađivali su se i od drugih materijala životinjskog podrijetla, npr. od jakove dlake (Tibet), kravlje ili konjske dlake, te od biljnih vlakana, juta, lan,... Nešto kasnije, iz Indije u Iran i Anatoliju, dolazi pamuk koji se zbog svoje elastičnosti i drugih kvaliteta počinje koristiti za izradu ćilima. Zbog mogućnosti fine obrade pamučni ćilimi mogu djelovati kao svileni, na što treba pripaziti kod kupnje. Svila se kao materijal za izradu ćilima najprije koristila u Kini, a zatim i u drugim zemljama na Mediteranu... Iako su svileni ćilimi manje otporni od vunenih, visoke su kvalitete, izuzetno cijenjeni i skupocjeni.

Kako se dobivaju boje na ćilimima?
Složene tehnike bojenja vune za uporabu ćilima razvijale su se stoljećima i još uvijek nisu do kraja objašnjene. Današnja uporaba ćilima u interijerima vrednuje kombinaciju boja zbog lakše uklopljivosti u ambijent i daje prednost nad samim dizajnom ćilima.
Sve do 1860 g. vuna se bojala prirodnim procesima (mrvljenje, oksidacija,..) i to bojama životinjskog, biljnog ili mineralnog porijekla. Zato se ćilimi međusobno razlikuju i po specifičnim bojama, a ovisno o geografskom području nastanka. Tako je kod ćilima koje izrađuje nomadsko stanovništvo prisutna kromatska monotonija, za razliku od gradskih manufaktura koje su bile u mogućnosti boje uvoziti.
Što je vuna bila bolje očišćena i obrađena, to su boje na ćilimina bile su izraženije. Vuna se razvrstavala po kvaliteti i namakala u boju u koju su se dodavala razna sredstva za nagrizanje koja su sprečavala dublje prodiranje boje u vlakna. Nakon toga, vuna se ponovo namakala u vrućim glinenim vrčevima s bojom, a nijanse boja su se postizale različitom duljinom namakanja. Jači intenziteti boja dobivali su se ponovnim namakanjem. Kada bi vuna dosegla željenu boju, oprala bi se od boje, i osušila na suncu.
Osnovne boje dobivale su se iz raznih biljaka ili od insekata, a onda su se međusobno miješale što objašnjava kromatsku raznovrsnost orijentalnih tepiha. Sintetske boje počele su se proizvoditi u drugoj polovici 19 st. U početku vrlo otrovne i neotporne, nisu odmah našle primjenu u izradi ćilima. I danas se još ponegdje, uglavnom u manjim manufakturama, koriste prirodne boje ali u većini se ipak kombiniraju s umjetno dobivenim bojama, mada neki smatraju da time ćilim gubi na svojoj umjetničkoj vrijednosti.

Primjer Rossini ćilima

Primjer Kudmir ćilima